Zašto su kripto mostovi najranjivija točka Web3 ekosustava (i kako se to mijenja)

Kripto mostovi (engl. bridges) omogućuju prijenos imovine i podataka između različitih blockchain mreža koje same po sebi ne mogu "razgovarati" jedna s drugom.

Bez njih ne bi bilo prijenosa ETH-a na Solanu, wrapped BTC-a na Ethereumu ili likvidnosti koja teče između desetaka Layer2 rješenja.

No upravo ta uloga posrednika učinila je mostove jednom od češćih meta napada u kripto prostoru. Razlog tome nije slučajnost, nego sama arhitektura na kojoj su izgrađeni.

Zašto su mostovi strukturno ranjivi

Svaki most u svojoj srži radi jednu stvar: zaključava (ili spaljuje) imovinu na izvornom lancu i izdaje ekvivalentnu, "umotanu" (wrapped) verziju na odredišnom lancu.

To znači da negdje mora postojati ugovor, takozvani vault, u kojem se nalazi cjelokupna zaključana vrijednost. Taj ugovor predstavlja jedinstvenu, koncentriranu točku rizika: dok se posljedice napada na pojedinačnu DeFi platformu obično ograniče na njezine korisnike, posljedice napada na most mogu se odraziti na sve koji su kroz njega ikada prenijeli sredstva.

Drugi problem je model povjerenja. Najveći broj mostova i danas oslanja se na skup validatora ili multisig potpisnika koji potvrđuju da se transakcija na izvornom lancu doista dogodila prije nego što odobre izdavanje sredstava na odredišnom lancu.

Taj model je brz i jeftin za implementaciju, ali svodi se na povjerenje prema ograničenom broju ljudi i njihovih privatnih ključeva, a upravo su ti ključevi najčešća točka kompromitacije, bilo kroz krađu, socijalni inženjering ili phishing napade usmjerene na pojedine potpisnike.

Konačno, most mora pomiriti izvorni i odredišni lanac: dva sustava koji često imaju potpuno različitu logiku konsenzusa, brzinu finalnosti transakcija i način zapisivanja stanja.

Primjerice, Bitcoin bilježi sredstva kroz UTXO model (pojedinačne "novčiće" koji se troše), dok Ethereum ili Solana koriste računski model (stanje se ažurira unutar računa, slično bankovnom izvatku).

Kad most mora prevesti događaj s jednog sustava na drugi, razvojni tim mora ručno modelirati tu razliku u kodu ugovora, a upravo u tom prijevodu, u logici koja provjerava je li potpis ili dokaz doista valjan, najčešće nastaju suptilne greške koje je teško uočiti čak i tijekom detaljnih revizija.

Razmjeri problema

Povijest to potvrđuje brojkama.

Uzmimo primjer Ronin mosta koji je 2022. opsluživao igru Axie Infinity: taj most je za odobravanje transakcija zahtijevao potpise pet od ukupno devet validatora.

Zamislite to kao sef koji se otvara samo ako pet od devet čuvara istovremeno okrene svoj ključ.

Napadači povezani sa sjevernokorejskom Lazarus grupom nisu probili kriptografiju, nego su lažnom ponudom za posao prevarili zaposlenike tvrtke koja je upravljala s četiri od devet ključeva.

Peti ključ dobili su jer je jedna DAO organizacija (decentralizirana zajednica koja glasa o odlukama) prije toga privremeno ustupila mostu ovlast da koristi njezin potpis, a ta ovlast nikad nije bila povučena.

Tako su, umjesto da hakiraju sustav, jednostavno skupili dovoljno "čuvara", i isplatili 173.600 ETH-a i 25,5 milijuna USDC-a.

Iste godine dogodila su se još dva slična napada.

Wormhole most izgubio je 320 milijuna dolara jer je uspio krivotvoriti potpis jednog od svojih "guardian" validatora, ugovor tu prijevaru nije prepoznao i propustio je isplatu.

Nomad most izgubio je gotovo 200 milijuna dolara na još neobičniji način: prva osoba pronašla je grešku koja je omogućavala povlačenje sredstava bez ispravnog dokaza, a čim se to pročulo, stotine drugih korisnika ponovilo je istu transakciju, zbog čega je most unutar nekoliko sati ostao bez značajnog dijela sredstava.

Ako sve to zbrojimo, slika postaje jasna. Prema analitičkoj tvrtki Chainalysis, samo u razdoblju 2021.-2023. iz mostova je ukradeno više od 2,5 milijardi dolara, a širi izvori procjenjuju da su mostovi od 2021. do danas kroz razne napade izgubili preko 2,8 milijardi dolara.

Ono što je najzanimljivije u svim ovim brojkama jest obrazac koji se ponavlja: gotovo svi veliki gubici dogodili su se na mostovima koji se oslanjaju na ograničen broj ljudi ili validatora da potvrde je li transakcija ispravna (tzv. mostovi nižeg reda povjerenja).

Mostovi koji umjesto ljudi koriste kriptografsku, matematičku provjeru, o čemu više govorimo u nastavku, do sada su ostali gotovo netaknuti. Drugim riječima, rizik raste posvuda gdje sigurnost mosta ovisi o postupanju pojedinaca, a ne o kriptografskoj provjeri.

Kako se stanje mijenja

Industrija je iz ovih napada izvukla jasnu lekciju: dugoročno rješenje nije jači multisig, nego potpuno uklanjanje ljudskog elementa iz procesa verifikacije.

Iz toga proizlaze tri smjera razvoja koji trenutno oblikuju sigurniju generaciju mostova.

Light client i zero-knowledge verifikacija

Umjesto da vjeruje skupini validatora, odredišni lanac sam provjerava što se dogodilo na izvornom lancu, slično kao kad netko sam pregleda dokumente umjesto da vjeruje tuđoj riječi da su u redu.

U naprednijoj varijanti, koristi se zero-knowledge dokaz: matematički zapis koji potvrđuje da se transakcija dogodila, bez potrebe da itko ponovno provjerava cijelu povijest lanca.

Sigurnost mosta tako više ne ovisi o tome jesu li validatori pošteni, nego samo o tome je li matematika ispravna.

Cosmosov IBC protokol ovaj pristup koristi već godinama, a sve više Ethereum mostova prelazi na sličan model, iako je takvu infrastrukturu teže i sporije izgraditi.

Nativni i kanonski mostovi

Kad most "umota" imovinu, zapravo stvara novu, sintetičku verziju tokena koja predstavlja original zaključan negdje drugdje.

Primjerice, wrapped BTC na Ethereumu nije pravi Bitcoin, nego IOU koji vrijedi onoliko koliko je vrijedan ugovor koji ga izdaje. Svaka takva umotana verzija dodatno je mjesto koje zahtijeva vlastitu razinu sigurnosti.

Zato sve više projekata prelazi na drugačiji pristup: umjesto umotavanja, token se spaljuje na jednom lancu i izdaje identičan, kanonski token na drugom.

Circleov protokol za USDC radi upravo to. Rezultat je manje različitih 'verzija' istog tokena u optjecaju, što pojednostavljuje cijeli sustav i smanjuje broj komponenti o kojima treba brinuti.

Distribuirane mreže verifikatora

Umjesto da se cijela sigurnost mosta oslanja na jedan, fiksni skup validatora, noviji mostovi kombiniraju više neovisnih mreža koje međusobno provjeravaju rad jedna druge, čime svaka dodatna mreža povećava ukupnu pouzdanost sustava.

Uz to se sve češće dodaju i dodatni "kočioni" mehanizmi: vremenske brave koje odgađaju veće isplate kako bi ostavile prostora za reakciju, automatske pauze čim sustav primijeti nešto neuobičajeno, te osiguranje koje korisnicima nadoknađuje gubitak ako do proboja ipak dođe.

Praktične smjernice

Poruka je jednostavna: svaki most je aktivna komponenta sustava, ne samo neutralna cijev kroz koju imovina prolazi.

Svaki most nosi svoj vlastiti profil rizika, ovisno o tome oslanja li se na ljude ili na kriptografiju.

Prije prijenosa veće vrijednosti kroz bilo koji most vrijedi provjeriti kakav model verifikacije koristi, koliko dugo posluje bez incidenata i je li neovisno revidiran.

Sigurnija budućnost Web3 interoperabilnosti gradi se upravo na smanjivanju broja mjesta gdje se povjerenje mora poklanjati ljudima, i sve više na mjestima gdje ga jednostavno zamjenjuje matematika.